Pakao je korijen raja

Heidelberg Kirche EMC

Tako. Traje to savezništvo u potkačivanju i ponižavanju, izvrgavanju ruglu i analitici samog rugla sebe i svekolike samosvojstvenosti. Traje, dok se ne čuje karakterističan zvuk grane koja krcka. Oni bliže spoju koji krcka, mijenjaju kurs, čuje se glas razuma. Razumjevanja. Oni što su malo dalje, ne mogu da vjeruju. Nastavljaju. Ponižavanje samosvojstvenosti traje, čak i dok traje pad. Bol kao da nastupa kasnije, valjda od adrenalina, čak i u tom vremenu dok ne nastupi kuknjava, traje cinično ponižavanje. Poslije, kad se tijelo ohladi a duša zagrije, iz grla izlete jata jauka i čuje se nemjerljivi beskraj samosažaljenja i samopodilaznosti svekolikoj samosvojstvenosti. Jauci traju, sve dok grlo proizvodi zvuk.

Prolaze nove generacije, okreću glavu, ne žele da slušaju kuknjavju i samosažaljujuću analitiku koja do u Higgsov bozon detaljizirano analizira i na optuženičku klupu stavlja obično „sve“. „Sve“ odjednom postaje imenica. Ultimativno kriva.

A bilo je lijepo trajati u savezništvu jedinstvene volje, superiornosti, moći… Bilo je lijepo demonstrirati silu. Bio je lep i takt jedinstva. Neupitno poverenje. Bre. Svi koji su se suprotstavljali, govorili su kako režete granu na kojoj sedite. Svi. Svi koji su vam se suprotstavili su pali i svi su vam bili krivi. Svi su bili gorivo za potkusurivanje, anatemiziranje. Svi što su u sebi nosili dobrotu i čast, prokleli su vas. Ne može pojedinac protiv mase, ne može bre Miloš protiv dva loša a kamoli protiv složne mase slijepih podjebanata i podjebantkinja.

O tome i mnogo čemu drugome nema govora. O tome nema dijaloga. U tu šišu se upalo. U šišu samouništenja, svesnog. Stalno nekakve sumnje, stalno nekakvi uticaji, stalno svi protiv “nas” a mi ništa, “mi protiv sebe”, “zajedno smo jači”, “najteže i najčasnije je pobijediti sebe”. Kad pobjedimo sebe, kad optužimo „sve“ da nas je uništilo, kad ostarimo, ogrezli u svijesti da nas nitko ne želi slušati. Iza ugla, možda proviri budućnost, zaključak, odskočna daska. Krvavi smisao.

S vremena na vrijeme, sjećanja pokrenu progresivne snage da odreaguju na tapkanje u mjestu. Reakcija je obično nedovoljna da izrazi gnjev i istovremenu slabost. Dok se bilo sa sobom, bilo se samosvojstveno u borbi protiv izmišljenog sebe. U službi „prijatelja“ sa iskustvom i znanjem o redosljedu koraka prema samouništenju. Na kraju balade obično sve bude jasno, kao da se od samoga početka znalo, izvuče se pouka. Edukacija na početku i na kraju. Edukacija je zapravo sve ono što se između kraja i početka proba. Neko uči tako što mu se ispriča, neko pročita, prepiše, neko mora da ponovi gradivo, neko da vježba a neko tek nakon što prođe kroz pakao vidi čime je isti inspiriran. Edukacija je individualna, nema tu šta da se priča. Nekom sve zamislive greške i to do logike Higgsovog bozona moraju da se razbiju od glavu da omudra. Da se educira. Netko bi da nakon svih tih dugih godina praktične edukacije spinuje zaključak. Pa, prosto je nevjerovatno da i dalje, nakon svih godina živih lekcija koje su podastrte pred raju ima onih koji bi da „iskoriste situaciju“ da ušićare, da spinuju zaključke. Kao da zaključci nisu naučna istina, kolektivna sramota.

Ništa. Cinici će reći ne treba nam više ništa. Sve nam je jasno. Zapravo nam nema šta biti nejasno. Mi smo apsolvirali život. Na kraju studija svi dobiju ono što na početku zaišću. Oni što su na početku bili prazne glave a punog stomaka pa su se – pored stomakom – bavili glavom, dobili su punu glavu i prazan stomak. Oni koji su htjeli raditi i učiti na Okcidentu eno ih rade kao najamni radnici po zemljama uređenog i slobodarskog Okcidenta, koliko je samo raje tamo završilo svoje studije, da nije bilo 90-tih, pojma nebi imali. Nasuprot njih, oni što su imali neodoljivu potrebu za Orijentom, dobili su prostor da se politički egocentriraju i da se tako orijentiraju. Oni što im je trebala vjera da dođu do vlasti, evo, široko im polje da se mole i da vladaju… Oni koji su imali neodoljivu potrebu da kritikuju sistem – sada kada ga više nema – znalački izmiču društvenoj odgovornosti, prave se intelektualci, nešto kao kritikuju društvo, „zajednicu“. Svi su im mikrofoni sveta na raspolaganju a oni čute. Ni jedne da progovore. Oni su mi najdraži. Inženjerima su od tuge pukla srca, a kako i nebi. Arhitekte, ionako odavno nitko ništa ne pita, samo oni što su ogrezli u mitu i namještenim tenderima, „grade“ i broje pare oprane kompenzacijama građevinskog materijala. Zemljoradnici i stočari zatvoreni u nacionalne torove, pokušavaju da izađu na međunarodno tržište. Teritorija je omeđena, nadležnost podijeljena, zemlja minirana, laž – zbog smirenja – ravnopravno podastrta. Raja rastjerana, silovana, osakačena i pobijena. Bez prava na tugu. Evo me već sad zvučim poput narikače, na drugoj strani, ja ne mislim da prepričavam neki film i da sam u nekoj apstrakciji. Ovo je sve ovako. E sad to što nitko neče da se drekne da je car go, to je druga priča.

Može se i u kontri živjeti. Može se i bez saveznika u životu. Može bre. Sveden na sebe. Na svoju nemoć, možeš da veruješ u šta god hoćeš. Možeš i da ne veruješ. „Prijatelj“ sa iskustvom u redosljedu koraka do samouništenja, vidim lagano doktorira. Iz tvog životnog primjera frcaju teze. Sve iz prvog lica, studija slučaja u observaciji poznatog konteksta, sve pod krinkama polovičnosti, demokratičnosti, dileme, sumraka i svekolikog maybe-ja.

Najteže je i najčasnije uništiti sebe. Šapuću budući doktori. Zna to danas svaka šuša koju malko bolucka guza dok ustaje sa poda i briše blato sa pantolona. A čini se kao da su svi dobili ono što su na početku tražili. Samo nekako nešto nije bilo u redu sa onim od koga su tražili, to što su tražili. Čini se kao da ništa ne dolazi toliko besplatno kao nesreća, tuga, iskustvo rata, izbjeglištva, ropstva, agonije dužništva, i ništa drugo se ne plača bolom, kao rafinirana mudrost koja kao da govori iz ogledala bezvremenosti u koje svi moraju dobro da se zagledaju i probaju da izvuku neke zaključke iz nečeg što slobodno treba nazvati: „Studij samouništenja – Visoka škola života – Savezna Republika Balkanija“. 🙂

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s