300 moćnih jadnika

DSC_0056

 

Koliko sitnih monopola formiranih kvalitativnim selekcijama bivšeg režima je transformacijom sistema „vladavine“ jednostavno nestalo. Kvalitativna selekcija je suština procesa poboljšanja. Ako taj sustav ode u kurac, bolesništvo ne samo da nema sistem „vladavine“, ono naprosto nema samo sebe, nema ono ka čemu ide, nema protokol koraka koji su do toga cilja napravljeni i na koncu konaca bolesništvo nema čega da se sjeti i šta sa čim da uporedi.

Ne vjerujem da itko prati tu trasformaciju, to je proces koji je otvoren i naprosto pušten da u javnosti divlja. Baš kao dejstvo terorističkih organizacija neodgovornih za prepuštanje, u šinterajima isfrustriranih pasa lutalica, na milost onima koje isti (dakle psi) zbog teritorijalno-psećih razloga moraju da teroriziraju. Nikoga ne zanimaju konsekvence koje su zapravo korijeni procesa za koje nitko niti je odgovoran, niti je u stanju da ih identificira niti želi da ga se smatra odgovornim za iste. U toj haotičnoj „aparaturi socijalnih dešavanja“ jako malo je direktnih kretnji, sve što se dešava je konsekvenca indirektnog dejstva. Vlast  rado igra bilijar.

Odnos između direktnog i indirektnog dejstva se nekako i može prepoznati i definirati i analizirati, na koncu konaca u tome se može uživati, jer analiziranje socijalnog trenutka može biti zanimljivo i interesantno. Međutim, odnos između indirektnog i indirektnog dejstva jako teško može biti stavljen pod lupu socijalne analize.

Recimo, zašto bi tri stotine ljudi radilo posao koji danas može da radi jedan čovjek. Ostaviš tako jednog čovjeka a otpustiš tri stotine njih. Ovaj jedan, kad već radi i živi sam, umjesto plate, ti mu na kosti samo navališ još tri stotine onih nezaposlenih koji nemaju šta drugo da rade osim da njemu o glavi rade, da ga krive, da ga podjebavaju, analiziraju, prate, prave budalom, da njegovu intimu socijalno i kroz medije polariziraju i koriste kao dokaz njegove negativne vrijednosti kako bi zatomljavali apetite svog sjebanog ega i svoje nezaposleničke duhovnosti, učvršćavajući tako kolektivitet duha nezaposlenosti.

To je taj kliše imaginarnog moćnog jadnika koji nema ništa a može sve da završi, ali neće…, nešto…, neće jer se zarek'o, neće u inat, taman sve usahlo. Tako dok ovaj jedan radi, ostali ga u zdrav mozak jebu i to tako da ovom jednom koji radi više znači to da mu se s kurca skinu svi ostali nego da ga sad neko za taj njegov rad plati. Tako dobiješ jednog koji radi džabe i tri stotine njih koji ga podjebavaju jer to ne mogu. Sve što treba je da informaciju o tome da ovaj jedan koji radi zapravo radi džabe, kriješ od tri stotine moćnih jadnika. Ako se kojim slučajem isposnik požali ili pobuni – jer sam može samo da ga puši a mi smo na putu individualizacije sve do suštine nedjeljivosti ličnosti tako da nam je samoća sudbina – samo ga preopteretiš, dok ne skikne, nakon što skikne, to se odrazi na kvalitet rada što indirektno tvori argumente za otkaz koji je planiran jer na njegovo mjesto dolazi novi kurac za mlaćenje gloginja.

Pobunjenika – nakon što dobije otkaz – prožima osjećaj slobode, sretan je jer  više nije sam, tako nastaje novi moćni jadnik ili jadni moćnik, kako god. On praznih džepova odlazi u suton, podiže kragnu od mantila, namješta šešir, sretan i zadovoljan jer se pridružio moćnim jadnicima koji više nemaju raaaašta da ga jebu u zdrav mozak. Nisu imali ni prije raaaašta ali eto avaj nisu znali. Pare – ukoliko to nekoga zanima – su sve vrijeme bile i ostale kod jednog te istog čovjeka.

DSC_0091

Te stvari je bolje ne vidjeti. Tomu bijeg u opće. Sve nam je i onako uopćeno tako da još jedna općenitost u općenitosti općeg neće škoditi. Totalna kauzalna i eufemistička sila općenitosti je opuštajuća i sve više slušam one koji se pokušavaju sačuvati od utapanja u općenitosti crnila ili bijelila tj ekstrema tako što će se utopiti u općenitost sivila. U amorfnost sivila, ne u njegove nijanse, baš u amorfnu masu sivila. To je globalna tendencija. U amorfnu masu sivila je utopljena kompletna diplomatija. Postoji i utapanje u ekstreme ali onda se samo pojavi amorfna masa sivila i integrira sve ekstreme u sebe. Najjača je siva. U sivoj masi ništa nije definisano i nema potrebe jer je u sivoj masi najbitnije opće.

Fundament za dominaciju općeg je:

a) Površnost;

b) Futavština;

c) Napisao/lasamzadaćualimijesveskaostalanaklavirunost…

Površnost ubrzava stvari, površnost i futavština su osnove za brljanje u pogledu odgovornosti, političko beskičmenjaštvo i daleko je jednostavnije površno sagledavati futavštinu i tvoriti amorfnu masu sivila nego se žrtvovati za detalj, biti identifikovan, ned'o Bog, biti zaposlenik u opsadi moćnih jadnika.

Sve skupa je vjerovatno konsekvenca te nekakve isplativosti jadnosti. Ja ne znam kako je došlo do toga. Možda zbog amorfne mase sivila površnosti koja je nekad davno postala pravilo i koja je vodila do nedefiniranosti kvalitativnog vrednovanja rada koji zbog toga nije bio adekvatno plaćen. Istovremeno je na drugoj strani zbog poslovne i ekonomske neinventivnosti – u zemlji ovakvih prirodnih resursa – uslovljene rigidnošću političkog aparata i ideološkom ostrašćenošću onih pojedinaca koji su radili – dok je broj moćnih jadnika na evidenciji socijalnih službi rastao – postalo isplativo biti socijalni slučaj, ne raditi ništa a imati dovoljno. Tako, malo sa strane ovo ono… A zdravstveno svima džabe i obrazovanje svima džabe i tako mic po mic nastade lezihljebović  babo the uspješni na čelu famelije. Hoće da komanduje ženi, djeci, bratu, sestri. Hoće da ne radi a da ima, hoće da sere, da glasa, da se demokratski uplete u sistem i od njega napravi amorfnu masu sivila futavštine unutar kojeg punim plućima može da diše jedino općenitost umotana u površnost koja zbog brzine ne dozvoljava bilo kakvu identifikaciju.

To sranje i niti jedno drugo, generira potrebu za pričom o identifikaciji i identitetu. Tako i nikakko drugačije bolesništvo kojem je od nerada i ubrzane produkcije amorfne mase sivila i magle utrnuo mozak, počne da se identifikuje prema kanonima patrijarhata, pa kanonima naciona, pa kanonima politički i futavštinom i površnošću iščašene historije, istorije i povjesti i onda  se samo od sebe pojavi pitanje međe. Tako je sve otišlo u vražju mater a došlo ovdje gdje smo sad.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s