Šermizana

Vrijeme realizacije: 2004
Producirano: “Zbogom Bruce Lee III (Znam ko si, šta si i kol'ka ti je plata proljetos bila)”
Emitovano: Studentski eFM Radio, http://www.bauhaus.fm
Jezik: Bosanski

​​Priča o Šermizani je jedna eksperimentalna radio naracija u kojoj je predstavljena jedna apokaliptična situacija. Prije nestanka svijeta, Šejtan ostavlja dvije žene u životu i daje im zadatak kako bi iskušao njihovu međusobnu ljubav. Jedna specifična ljubav, ljubav generirana iz ništa, iz uslova “života” koji nemaju nikakve veze sa funkcijom nastavka ljudske vrste. Dvije žene sa jednim zadatkom, da pronađu ljubav zbog same ljubavi.

Die Geschichte über Schermizana ist eine experimentelle radiophonishe Narration. Dargestellt ist eine apokalyptische Situation. Am Untergang der Welt, der Teufel lasst zwei Frauen leben und gibt diesen eine Aufgabe um deren gegenseitige Liebe zu versuchen. Eine spezifische Liebe, Liebe das aus Nichts generiert wird, aus Umständen des Lebens die Naturgemäß nichts mit der Verlängerung der Menschheit zu tun haben… Zwei Frauen mit einer Aufgabe, Liebe im Namen der Liebe zu finden…

Story of Shermisana is an experimental radio narration. An apocalyptic situation. At the end of the world, devil leave two woman alive in order to tempt their love to each other. A specific love. Love that is generated out of nothing, or out of circumstances “of life” that naturally have nothing to do with the extension of the human race… Two woman with one task, to find love for the sake of love…

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Glas u OFF-u: ovo je priča o jednoj ljubavi kojoj je i sam šejtan kumovao, hahahaha

U malom selu Zlokobići, istočna Hercegovina, godine 1813, prizor koji čovjeku ledi krv u žilama – kuga na sve strane.

Akustičan prikaz: Lomaca na kojoj se ljudska tijela spaljuju, dječji i plač žena, narikače – tup i sumoran zvuk zvona sa obližnje kapele,

Glas u OFF-u: inje priljepljeno za ljudsku kožu i granje, gusta magla, koja na trenutke kao da odnosi prizor hladnoće i smrti.

Uz put, mejt do mejta, strah u očima prolaznika, koji u pokušaju bijega od samih sebe pokušavaju da pronađu ugao u koji bi se sakrili od pošasti koja u kuću bez kucanja ulazi a kad odlazi sa sobom najvrijednije odnosi, ostavljajući vrisku, suze i naricanje.

Na sredini sela, smješten je bunar, kraj bunara stajala je ona, sablast u crnom, bila je to Šermizana.

Potpuno nepoznata cijelom selu, prkoseći kugi, postojana i sa neukrotivim pogledom. Posmatrala je jad oko sebe. Njen zli pogled zastao je usmjeren prema vratima jedne kuće, na vratima se nalazio natpis, nekoliko riječi napisanih na njoj nepoznatom jeziku. Prilazeći vratima, osjećala je prisustvo nekakve sile koja ju je vukla nazad. Opirala se sili, kao i svaki put u njenom životu kad je osjećala da njenim tijelom i dušom upravlja strah.

Bila je ponosna, prkosna, hrabra i samouvjerena, vjerovala je da iza vrata može pronaći odgovor na mnoga pitanja, koja su je instinktivno dovodila u selo. Šermizana je imala dugu, ravnu i kao snijeg bijelu kosu, činilo se da joj je kosa cijelom dužinom stopljena sa tijelom.

Na njenom licu, vidjela se vijekovna mržnja, mržnja bez oblika i jasnog usmjerenja, ona prava mržnja, sirova i ustaljena, u svakom djeliću tijela i duše prisutna, naizgled bezrazložna.

Šermizana je koračala prema vratima, u trenutku kada je stala na prag, osjetila je toplotu kako izlazi kroz procjep na dnu vrata.

Odudarala je od okoline, hladnoća kojom je zračila, njene oči poput dvije ledenice, nisu dozvoljavale da se u nju gleda.

Otvorila je vrata, a pred njenim očima ukazao se prizor koji joj je bio odnekud poznat, kao da je već bila u ovoj oronuloj staroj kolibi prepunoj bespotrebnih skula. U uglu prostorije u koju je ušla ugledala je ognjište i vatru koja se propinjala i kao da je nečim čudnim ukročena da gori a ne dodiruje grede stropa ove oronule kolibe. U drugom uglu sobe sjedilo je oličenje kuge, dijete crne kose i bljedog lica sa blaženim osmjehom. Pogled djeteta ju je pratio tako prodorno, ulazeći u svaki ugao njene duše da je prosto osjetila stid, osjećala se kao da stoji potpuno gola.

Kao prikovana za pod, stajala je nepomično i osjećala za nju do tad nepoznato drhtanje koje je dolazilo iz nje same, kao da joj se duša tresla.

U tom trenutku, prestali su zvukovi, nije se više čuo diječji plač, vrištanje i naricanje žena, ni vjetar, ni zvona sa obliznje kapelice, ni poigravanje vatre. Nastala je potpuna tišina, iza nje su se zalupila vrata.

Djecak je ustao i krenuo prema vatri a iz njegove sjene je izašla djevojka, slična Šermizani, reklo bi se da joj je sestra. Izgovarala je nekakve riječi, međutim Šermizana ništa nije mogla razumjeti.

Djevojka se uznemirila i počela da plače klečala je na koljenima okrenuta prema šermizani.

Akustičan prikaz molitve na nepoznatom jeziku

Izgledalo je kao da je moli.

Dječak koji je sve to posmatrao, rukom je uzeo plamen vatre koja je gorila kao da je dio ruke dječaka, rukom je prelazio preko polica paleči pri tom zidove kolibe koji su gorili.

Šermizana shvativši da se nalazi u zatvorenom krugu vatre zajedno sa djevojkom i dječakom progovori obračajući se dječaku:

Šermizana: poštedi nas!

Dječak: hahahaha

Šermizana: Šta želiš od nas?

to još više pojača smjeh dječaka

Akustičan prikaz: sablasan smijeh dječaka koji se pomješao sa naricanjem, zvonima sa kapele, vjetrom i narikačama.

U trenu se dječakovo lice smrknu, on zastade, obrati se Šermizani i reče:

Dječak: Vi ste dužne napraviti život. Sve izvan ovog kruga vatre kojeg stvorih, već je odavno spaljeno. Vas dvije ste zlo i dobro, vas dvije ste sebi dovoljne. Djeca su plodovi ljubavi, znate li šta je ljubav? Ako znate, stvoriti ćete svijet izvan prstena vatre ako ne znate – hahahhahha.

Glas u OFF-u: U tom trenutku djevojka i sermizana se nađoše potpuno same, ali na jednom potpuno nepoznatom mjestu, oko njih nije bilo više ničeg.

Nebo iznad njih bilo je ružičaste boje a zemlja po kojoj su hodale srebrenkasto bijele.

Prolazili su mjeseci, a dvije žene su učile kako da se sporazumjevaju. Jednog dana, dok je umilni maestral klizio niz kosu djevojke koja je sjedila na kamenu plačući i razmišljajući o ljubavi osjetila je čudan drhtaj koji se koncentrično širio zahvatajući cijelo njeno tijelo.

Koža joj je bila mekana, poput krila leptira, oko nje nije bilo nikog, počela je da miluje vlastite noge, nesvjesna šta je spopada, nastavila je da se ležeći u pijesku izvija i okreće, kao da je bila u rukama nečeg nevidljivog, nečeg čemu se nema smisla opirati, nečeg što je jače i što je istovremeno izvor zadovoljstva.

Šermizana je u tom momentu bila ne potpuno drugom mjestu, također usamljena u razmišljanju o ljubavi.

Ona o ljubavi nije znala ništa, nikad je nije osjećala, međutim ovaj put, osjetila je ponovo silu koja je njom upravljala i koja je bila jača od nje i od sile straha kojoj se Šermizana u životu naučila opirati.

Ovaj put obuzimalo je nešto jače, nešto od čega ni sama nije željela odustati, osjećala je dalje i dublje, identično kao i djevojka koja je bila udaljena od Šermizane, nekoliko stotina metara.

Čula su joj radila intenzivnije, čula je žubor potoka, svaku pticu, svaki pokret mrava, prepuštala se sili koju do tad nije poznavala.

Sila ju je vodila takvom snagom da nije bilo smisla opirati se, počela je da grize vlastite usne i da se kao i djevojka izvija, bio joj je potreban zagrljaj.

Nakon izvjesnog vremena čula je vrisak koji je prenuo iz stanja u kojem se nalazila.

Šermizana je ustala i potrčala u smjeru odakle je dolazio vrisak. Ugledala je djevojku kako leži potpuno nepomično na pjesku. Prišla joj je i u njenom oku prepoznala lice dječaka. Osjećala je strah.

Djevojka je isti prizor vidjela u njenim očima i odmah se odmaknula.

Sjedile su tako jedna naspram druge dugo i gledale jedna drugu plačući. Šermizana odluči da priđe i zagrli djevojku.

Djevojka osjeti njenu kožu na svojoj i osjeti onaj isti nemir u stomaku kao i maloprije, ona poče da se stresa, tražeći svojim usnama Šermizanine, kad su stajale jedna naspram druge osječajući međusobnu toplinu daha, gledale su jedna drugu ravno u oči, razumjevajući jedna drugu bolje nego ikad do tad, stezale su jedna drugu u čvrst zagrljaj i zbijale bedra osječajući da im objema u stomacima vlada sila koja ih je prethodno obuzimala. Nakon nekog vremena spojile su se njihove usne u dug i neobuzdan poljubac. Njihov zagrljaj sjedinjenja bio je istovremeno nježan i bolan, jak i slab, sladak i gorak, svjestan a istovremeno neukrotiv, hahahhhahahaha pravi šejtanski zagrljaj.

Djevojka i šermizana su vodile ljubav, strasnije nego ikad do tad, njih dvije, kao susret dobra i zla, voljele su jedna drugu više nego što roditelj voli svoje dijete, kao što svijetlo nebi bilo svijetlo da nema mraka, kao što Srbin nebi bio Srbin, da mu nije Hrvata, koji nebi bio Hrvat da mu nije Bošnjaka, kao što i oni svi znaju da ih na svijetu ne bi bilo da im nije međunarodne zajednice, kao što i međunarodna zajednica, zna da ne bi bila to što jest da joj nije Bosanaca i Hercegovaca.

Dugo su djevojka i Šermizana ležale jedna u zagrljaju druge, sve dok nisu usnile isti san, u snu su stajale ispred vrata iste one kolibe a na vratima je pisalo, ako znate sta je ljubav, stvoriti ćete svijet izvan prstena vatre, ako ne znate naučiti će vas Šejtan hahhhahhahahhaah.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s