Interoutview

DSC_0108

 

Tko si ti?

Proces postajanja ja je proces koji traje već 38 godina. Postoje u meni dimenzije koje ni sam nisam u stanju da definiram, tu počinje moja vjera u nepoznato. Tu su korijeni onog što privlači moju pažnju, tu su korijeni onog što mi oblikuje spoznaje, onog što mi drži ruku dok pišem, tu je to nepoznato čije je sve što stvorim. Nema tu šta da se imitira, nema tu šta da se komentira, kritikuje i analizira. To sam ja i moja vjera u nepoznato.

Čemu ti?

Gotovanluk koji je ostavio dubok trag u duhu bolesništva, postao je meritum uspjeha. Uspještan bolesnik je onaj koji ne mora ništa a ima sve. Njemu takvom uspješnom i bolesnom dive se milijarde ljudi koji gotovanluk doživljavaju kao parametar ambicije. Nedostižna ambicija je kao i nedostižna zamisao, vrlo lako može biti stvorena i vrlo lako može nestati bez traga. Nešto kao ideja. Trenutno pokušavam da shvatim socijalne ili psihološke konsekvence tog gotovanluka. Ja to razumjevanje stvari koje me okružuju doživljavam kao ambiciju. Nisu nam svima parametri ambicije isti i to je dobro, ja jednostavno nakon ovih 38 godina više ne mogu biti neko koga ispunjava pobjeda fudbalera za koje navija i ta nekakva potvrda i priznanje svih gubitnika u raji da sam u pravu, barem po pitanju fudbala, kad već ne mogu biti najjači i tako obezbjediti sebi glas u raji. Uostalom svakom njegovo.

Voliš li?

Tu moram stati, u ljubavi treba biti odgovoran, u ljubavi se zapravo potvrđuje ta vjera u nepoznato, ja sam nekako sebi ufurao da postoji nekakav „zatvoreni mehanizam duša“ koji funkcionira transcendentalno, na principu nekog generatora unutar kojeg permanentno kruže duše. Taj „generator“ prije nego u realnost pusti finalni produkt, u njega uvijek ugradi neki dodatak, kao neki upgrade, neko iskustvo, neku oznaku, nešto. Tako sve ostaje slično a istovremeno jedinstveno i različito. Prije nego produkt stigne u „realnost“ on srasta sa nekim drugim produktom koji zbog svoje različitosti neodoljivom fizikalnom snagom privlači ovaj prvi produkt. Asli je to ta ljubavna hemija. Lično sam osjetio tu hemiju, zapravo u mom slučaju je bila fizika, bilo je neko varničenje, nešto je svjetlucalo u polju između mojih i njenih očiju, ja sam čak čuo i zvuk, sličan zvuku iskakanja električnog napona. Ja i dan danas, čim mi se približi ovo jedno mistično polje – za mene – neodoljivih atoma, dakle ona, osjećam nekakva strujanja, treperenje. Generator o kojem ja govorim nije generator slučanosti i te različitosti koje on generira se prepoznaju na tom atomarnom nivou, same od sebe, tu nema volje. Ova moja furka je zapravo nešto što je vjerovatno postojalo i prije mene a postojaće i poslije mene u ovoj „realnosti“. Siguran sam da ovo atomarno polje koje me neodoljivo privlači osjeća iste stvari, samo ih ona nije svjesna, možda i jeste, nismo razgovarali o tome. Ako je to voljenje onda da.

Mrziš li?

To je prošlo, mržnja je u meni bila toliko intenzivna da me naprosto proždirala. Znam da je prirodna, znam da je treba razumjeti i da u tom razumjevanju iste zapravo leži lijek. Ja sam zapravo uglavnom mrzio sebe, poslije sam počinjao mrziti svoju okolinu, svoj narod, ljude, čovječanstvo… Onda sam naletio na prirodu, kroz razumjevanje prirode ja sam razumio i čovječanstvo kao socius i ljude kao individue, ljude koji me okružuju i zapravo sam sretan jer sam vrijeme potrošio na razmišljanje.

Razmišljanje se ne uči u školi, na fakultetu, sticanjem akademskog stepena već samim razmišljanjem. To je jedna životna disciplina koju ako ljudi  u toku i nakon puberteta ne razviju kako treba, nikad je ne razviju. Bolesnici jednostavno dođu do stanja u kojem imaju sve a ne moraju ništa i onda im se desi da ne znaju da razmišljaju. Tako da eto, mržnju sam naučio koristiti za svoje potrebe, gledam da je ne proizvodim kod drugih ljudi, nisam hinja i nemam potrebe da se izživljavam nad drugim ljudima. Prirodi se prilagođavam i pokušavam da je shvatim, čovječanstvu se divim, ljude slušam i gledam da im pomognem ako mogu. Razmišljam, jako puno razmišljam i u svojim mislima uživam. Meni teško da šta više od toga treba.

Stvaraš li?

Svijetlo se svijetlom lomi,
sramom, sjetom, čašću i znanjem tvori
i dok u nepravdi laži gori suvišno
u duhu ostaje nedodirljivo,
svijetlo ostaje svijetlo
a spektar ostaje spektar.

Tako ja vidim 38 godina mene. Sve što stvorimo je autobiografija tako da mi nema puno smisla govoriti kako sam ovo napisao tom i tom ili toj i toj. Nemam ja potrebe da izlazim iz sebe i postajem bilo ko drugi. Još manje imam potrebe da – kao što to bolesništvo rado čini – “šćer karam a snahi prigovaram”.

Vremenom sam naučio da moram da stvaram, to mi je eto nekako postalo kao potreba, naučio sam i da usporim, sva ljepota je zapravo u korelaciji između koncepta i njemu korespondirajućih poruka. Nažalost puno ljudi ostane na nivou ideje. Kao kad pitaš djevojku da profurate i ona ne odgovori i ti opet pitaš i ona ne odgovori i tako u nedogoled. Sa takvom djevojkom sigurno nečeš upoznati koncept vođenja ljubavi niti ćeš uvidjeti u kojoj mjeri taj koncept ima veze sa bebom i dušom koju ta beba generira. Previše njih čeka odgovor.

Matrica prirode – Intervju Haris Sahačić

Transkript intervjua za Omladinsku Novinsku Agenciju O.N.A.
Radio emisija Vijeća za štampu: „Vaš glas u medijima – ZOOM“
Intervjuirao i snimio: Denis Hadžić
Mjesto: Srebrenica
Datum: 22.10.2013
podcast

voz svijetlosti

O.N.A.: Za početak se predstavite, šta radite, čime se bavite, čime ste se bavili i nakon toga, neko vaše generalno mišljenje o BH medijima?

SH: Ja se zovem Sahačić Haris i ja sam dosta godina proveo radeći na Studentskom eFM radiju, kako poslove producenta radijskog programa tako isto i administrativne poslove. Tako da ja poprilično dobro poznajem samo bilo Studentskog eFM radija i to je na kraju krajeva i početak neke priče o mom druženju sa medijima.

Ja sam trenutno po profesiji dizajner medija. Fakultet sam završio na Bauhaus-Univerzitetu u Weimaru u Saveznoj republici Njemačkoj i od kako sam završio svoj studij – koji je prije svega bio fokusiran na eksperimentalni radio – ta neka moja vokacija ili orijentacija u sferi medija je zapravo vezana za radio i za sve ono što može da se potpiše pod radio umjetnost.

Radio je sad kao medij u Bosni i Hercegovini poprilično zapušten, ne prati međunarodne tokove, ni tehnološki ni sadržajno, sve više i više se pretvara u jukebox ili nekakvu vrstu platforme za DJ-eve, što ni u kojem slučaju ne treba ponižavati ili unižavati jer to je jedna sjajna profesija koja zabavlja ljude i to masovno, to je profesija koja u mnogim zemljama donosi nevjerovatno puno novca. U svakom slučaju kada bih ja trebao da ocjenjujem medije u Bosni i Hercegovini onda bih to radio kroz prizmu radija jer radio je moja velika ljubav, osjećam se vezanim za radio, jednostavno postoji nešto što ljudi na radiju spoznaju.

To je jedan medij direktno vezan za tehnološki napredak, on je nastao kao jedan komunikacijski aparat. Sada bih se mogao vratiti na tu teoriju Bertolda Brechta o radiju kao aparatu javne komunikacije ali možda to nekom drugom prilikom jer ipak se radi o jednoj jakoj teoriji kroz koju možda postane jasno šta je zapravo radio i koliko je on važan. Ono što hoću da kažem a vezano je za medije je da se nalaze u ovisničkom položaju, da je ključ rješenja svakog problema inovativno razmišljanje, samostalni pronalazak puta iz problema.

Mislim da tu i treba da počne cijela priča, taman tu negdje kada dođu svi do spoznaje da su došli do kraja, da ne mogu da izađu iz situacije u kojoj se nalaze, kad se ta agonija bude produžavala, tad će najvjerovatnije svi zajedno da sjednu, da shvate da je poprilično vruće, da se nema para, da se nema vijesti, nema se vijesti. Mi živimo u jednoj zemlji u kojoj se informacija kao takva… prema mojoj definiciji informacija je promjena, u svakom smislu riječi – . Crna tačka na bijelom platnu je informacija, mi naprosto nemamo inf… u neka doba najvjerovatnije… a to se dešavalo vjerovatno ranije nekad – dok sam ja još bio dječak – se počelo sa maskiranjem određenih informacija, pa se onda nekad vjerovatno… to je evolucija medija to bi trebalo malo istraživati kako je to ovdje išlo, dakle to favoriziranje određenih društvenih subjekata, pa optuživanje nekih drugih, pa onda se tu pronašao i međusobni interes, pa se onda ušlo u laži pa su se onda pojavile nepravde… a sve su to stvari koje su se dešavale mimo… odnosno iza kulisa, niko od publike to nikad neće ni moći saznati. Ovo što ja sad pričam ovo su sad sve pretpostavke ali ja vjerujem da smo mi došli u ovu situaciju upravo na ovakav način.  Jedan poprilično lakovjeran narod, ljudi koje je poprilično lagano podvest’ pod bilo šta i to su radile sve imperije, kako je ko dolazio mi smo se kao suncokret okretali. Ne znam, mislim, krajnje je vrijeme… mislim, mnogi kažu, okreni se u sebe, ono pogledaj pa… tu ja vidim neko rješenje. Znači sjesti priznati sam sebi, u problemu si i uvijek dva mozga misle bolje nego jedan. Kako vrijeme prolazi… mi se ne trudimo da pratimo tokove bilo koje vrste. Evo ja samo mogu govoriti o radiju. Dakle mi se zapravo medijima kao takvim ne bavimo a sve što znamo, znamo zahvaljujući medijima. Ja ne vidim da postoji išta ozbiljnije u jednoj zemlji, u jednoj državi, od medija. Ako mi počnemo da prihvatamo knjigu kao medij, slovo kao medij, glas kao medij, fotografiju, dobro to sad već manje više i prihvatamo, kad počnemo na taj način da sagledavamo medije i ovo što se sa njima dešava e tek tada mi možemo početi da sami sebe smatramo ozbiljnim i novinarima i na kraju krajeva društvenim bićima.

O.N.A.: Ok, haj'mo razmišljati u budućnosti, figurativno, sutra imamo Europsku Uniju na vratima, da li imamo digitalizacijom spremne medije za takvu priču?

SH: Maloprije sam govorio o tom našem razumjevanju samih medija i koliko su oni zapravo živi. Ovo sad što ja govorim to je živo, to je nešto što se dešava u našoj zemlji. Ja govorim i to je nešto što ide u emitovanje. Čitav kanal, od tog nekog mog svjetonazora, moje artikulacije, preko mikrofona, emitovanja i na kraju krajeva obrade samog tog – kao što si već pominjao – signala koji je na kraju krajeva digitalan, ovakav kakav je snimljen, jer mi živimo u digitalnom dobu, već odavno. Htjeli mi to priznati ili ne mp3, wave… i svi ostali formati, sve su to digitalni podaci koji mogu lakše da se obrađuju, zauzimaju daleko manje prostora, lakše se i brže radi s tim podacima. Međutim, ono što je važno, mi ulazimo u jedno novo doba, dakle došlo je do dvije revolucije, dva puta se zubčanik okrenuo, jednom iz analognog u digitalno doba a sad iz digitalnog u fizikalno doba.

Digitalni podatak se danas obrađuje u fizikalnom smislu. Danas se ton prikazuje matematički i on ima svoj način kako se proračunava. Danas postoje programi za fizikalnu obradu signala. Taj signal može da se mijenja, forma i uloga i mnoge druge stvari koje mogu da se kreativno uređuju. Dakle, radi se o ulasku u jedno novo doba, doba u kojem matematičari postaju kreativni likovi i to je ono doba koje je najbolje prikazano u filmu „Matrica“, jer matrica je ta nedefinirana definiranost odnosno princip logike i ako sve što znamo i vidimo i percipiramo svedemo na logiku onda ćemo vrlo brzo da shvatimo da oko nas postoji jedna velika matrica a to je matrica prirode i prema toj matrici moramo da slušamo ono što kaže priroda.

To je upravo ono što i Europa pokušava da kaže sama sebi a i nama, na kraju krajeva mi moramo prilično da se potrudimo da djeci koja sad počinju da studiraju – lično mislim da su najbitniji članovi jednog društva tinejdžeri – tinejdžeri su najbitniji u bilo kojem društvu i njih prije svega treba zamoliti da obrate pažnju na tehnološki razvoj, na inovacije, da se koliko mogu klone gluposti koje ove generacije ispred… ovo je Bože sačuvaj, ja ne znam šta bi se s tim ljudima moglo uraditi.

Mislim da smo došli u situaciju kad postajemo sve više i više ovisni upravo o toj generaciji. Upravo o toj djeci, oni su sad osamnaest, devetnaest godina i savšeno dobro razumiju digitalne odnose među programima, odnose među aplikacijama, smisao aplikacija i imamo ljude koji ovo o čemu sam ja maloprije govorio uopće ne razumiju a ti ljudi koji to ne razumiju, ovu zemlju vode. E ja sad ne znam ĐE JE VODE i ne može se ni postavljati to pitanje jer onog momenta kad se takva pitanja počnu postavljati, prvo što ti ljudi koji treba da odgovore na ta pitanja, ne razumiju pitanja a drugo što se automatski brane starim uhodanim fazonima, jao što je arogantan, jao što je ovakav, što je drzak… a št… ja tolerantnije omladine na planeti zemlji nisam vidio, niđe ovo nema :-).

U nutrini vanjštine – Interview Haris Sahačić

DSC_1325
author by author

Interview koji je dio nečeg većeg. Interview je u originalu urađen na njemačkom jeziku a cjelina još nije objavljena u radijskom formatu.

Radio: www.bauhaus.fm
Datum interview-a: 13.02.2013

Interview by:  Maximilian Netter

Šta je veliko?

Cjelina u kojoj se promatrač nalazi, neka vrst “vanjštine omjera”.

Šta je malo?

Dijelić. Detalj. Konstitutivni dio cjeline, neka vrst “nutrine omjera”.

Šta znači biti mali?

Mali je dio jedne nepojmljivo neograničene “potpunosti”.

Biti mali, znači biti. Jednostavno biti ali i istovremeno svo vrijeme znati da je mjera veličine ovisna o promatraču promatrača. Malo je stvorilo veliko. Tako ja vidim pravac stvaranja.

Na koji način se mijenja perspektiva kad je čovjek mali?

Perspektiva je ta koja mijenja. “Veliko” ili “vanjština omjera” ima moć da mijenja perspektivu “malog”. “Malo” ili “nutrina omjera” ima moć da stvori “veliko” i na taj način da mijenja perspektivu “velikog”. To je neka vrst univerzalne pravde.

Kakav stav čovjek zauzima spram svijeta kad je mali?

Jedini ispravan. Jedini svoj. Stav koji mu perspektivnost na osnovu njegovih receptora čulnosti servira kao “realnost”. Čovjek kad je mali onda svijet gleda”velikim očima”. Čovjek kad je velik onda svijet gleda kroz mikroskop.

Kakva bi bila jedna politika malog?

Jedna politika detalja, dijelića, preciznosti, odgovornosti, brižljivosti i univerzalne pravde. Jedna politika stvaraoca a ne politika stvorenog.

Kakva bi bila filozofija malog?

Jedna filozofija nade, istovremenosti, harmonije velikog unutar malog i rezonance malog unutar velikog.