Desi se to kad udariš na prvog do sebe, najsličnijeg sebi, najbližeg, onog u kojeg se uzdaš i kojem vjeruješ, onog koji o tebi zna najviše i na onog o kojem ti znaš najviše. Rane nanesene krvnički, psihopatski, bole poetski jer su nanesene iz pouzdanog zaleđa. Tako nastane zid blizak oku a dalek mozgu. Prvi do tebe je ranjen, nevjeruje ti, mrzi te. Ali dobro, za neodgovornost nitko nije odgovoran 🙂
Desi se to kad se penjući po socijalnoj ljestvici nove sredine koja drži do … stalno pozivaš na svoja prava i ugroženost i na to kako si zanemaren u odnosu na ovo ili na ono. Sredina ti vremenom, malo po malo da poziciju, ugled, pare, privilegije i tako postaneš onaj ili ona koga je ili koju je gladan kurac napravio, ona/j koja/i sve što zna je da gleda preko plota i traži za sebe, jagmitelj/ica bez odgovornosti, kičmene moždine i bilo kakvog izgleda da će nekom nekad nešto dati, da će nekad prestati da se smatra ugroženom ili ugroženim. Malo je mačku i teleća glava.
Desi se da vremenom oni koji drže do … odu u beskraj i iza sebe na najodgovornijim funkcijama ostave gomilu privilegovanih jagmitelja/ica, njihovih rođaka, sestrića, jarana i jaranica čije odgovore na novonastalu situaciju tek trebamo čuti. Evo ja sam već naperio uši. Njihovi razlozi za kolaps svake logike aparata za koji su nadležni/e siguran sam da će zvučati kao neka jadikovka, nekakvo cviljenje iz dubine duše koja sve što zna je da se bori za svoju guzicu, treba podsjetiti da: ko ne zna sebi ne zna ni drugome, glasila je i glasi parola koja je davno iz provincije donesena na pijedastal kako Bosne i Hercegovine tako i dunjaluka.
Nikome privilegovana elita nije zahvalna ni za šta, niti će ikada biti, vidi se iz priloženog, vidi se iz cijene rada u vremenu njihovog vladanja, vidi se – dobro sad, statistika muči ali – iz broja srčanih i moždanih udara, broja dijabetičara, vidi se i iz naučnih dostignuča, i iz broja proizvedenih aviona, automobila, usisivača, pretis lonaca, ugaonih garnitura, vidi se po broju modnih revija, broju prozvedenih čačkalica i šibica, po broju proizvedenih jahti, solarnih kolektora i sofvera, po broju koncerata, autorskih teatarskih predstava, po broju knjiga, broju odmarališta i izletišta, vidi se po putevima, željeznicama i minskim poljima, po invalidima, narkomanima, po kriminalcima, po broju saobračajnih nesreća, po izbjeglicama, po dijaspori, nezaposlenosti, vidi se po prihodima i rashodima, po rebalansima, po poreskoj politici, po stanogradnji, po redovima ispred javnih kuhinja, po redovima ispred kontejnera. Vidi se po broju onih kojih nema.
Desi se i sasvim je izvjesno to da kad raseliš x stotina hiljada radno sposobnog i educiranog stanovništva, od kojih x hiljada budu akademski obrazovani građani i građanke i to obrazovani tako da drže do …, da živiš u neznanju da si od x miliona radnika i radnica napravio x stotina hiljada ratnika i jadnica, x hiljada ucviljenih starica i x hiljada psihički neuravnoteženih staraca. Desi se to da od x hiljada mladih ljudi koji se razumjevaju, druže i furaju na Guns and Roses ili NKOTB stvoriš x hiljada razočaranih i hiperdestruktivnih osobenjaka od kojih je x stotina njih spremno da se međusobno ubijaju, x njih da se međusobno mrze, provociraju, od kojih x njih siluju i ponižavaju i da na poslijetku x njih završe na klinikama za psihijatriju ili na odvikavanju od teških narkotika. Dobije se tako, i nikako drugačije x hiljada novih vukova u ovčijoj koži koji po kladionicama tragaju za parama kao za mladim mesom, nafurani na sintetizirani ritam hiperproducirane trivijalnosti. Ali ne treba biti negativan, stvaaarno.
E sad u zemlji koja raspolaže sa x izvora pitke vode, x građana i x građanki od kojih je x sa završenom x stručnom spremom, istu nemaju jer x razloga govori u prilog x podatku da spadaju u x grupu koja živi u jednom od x naseljenih područja koja u narednim godinama prema parametrima populacijske politike najvjerovatnije neče egzistirati jer je u njima zabilježeno x djece. Obradive površine veličine x km2 pripadaju x stanovnika x starosne dobi i u prosjeku prozvode x organski prozvedene hrane od koje je moguće izvesti x procenata svake od evidentiranih kultura. Šumsko dobro koje obuhvata x km2 raspolaže sa x km2 mladica a da bi se zadovoljile potrebe x stanovnika i x stanovnica, potrebno je zasaditi x km2 i tako obnoviti šumski fond dostatan za proizvodnju kisika kako bi populacija u godini x imala šta da diše. Statistika pokazuje da bi x nezaposlenih muškaraca x starosne dobi i x nezaposlenih žena x starosne dobi edukacijom iz x naučne oblasti moglo pronaći zaposlenje…
Pred očima se kao vatromet u daljini rasprše sva ljudska prava u koja je – dok su egocentrici prtili put za vlastitu guzicu – uvedeno sve što je dokazalo svim svojim djelovanjem da nije čovjek. E, kad to što nije čovjek počne da cvili i da za srce ujeda u borbi za svoju guzicu i egocentrični pogled na svemir, prirodu, stvaranje, organizaciju, čovječanstvo, pare i sve druge pojave do kojih civiliziran svijet želi da drži, tek tad će svi moći da vide kako je samoživi egocentrik ili samoživa egocentresa došla do rahatluka.
Vladajućoj eliti, napirlitanim funkcionerima/kama, multi-level marketinškoj klasi, kvazi intelektualcima, kriminalcima, ananalitičarima, uvaženim sileđijama i sociopatama, kriv vam je drug Tito.
Teško je vaspostaviti red stvarajući nered, teško je biti solidaran i socijalan ako se vjeruje da je samo i jedino vlastito dupe vrijedno suosjećanja i uvođenja u pravo. Teško je biti dobar svima a htjeti biti dobar samo sebi, teško, evo ja gledam šta rade od sebe svi oni koji su stajali na čelu pogroma vlastitog naroda koji ih je izabrao da stoje na čelu tog pogroma samog sebe u ime istorije, historije i povjesti, u ime budućnosti i djece u mudima. Svakim danom, svakom riječju sve se više od vlastitog rada i odgovornosti udaljavaju, šveraju se po funkcijama sistema unutar kojeg je sve manje odgovornosti a sve više prava, po uzoru na način na koji su i sami došli do privilegija nad ostatkom onog za šta znaju da nije narod, da nije ustrojeno, da nema odgovornosti, da ne želi da radi, da ne želi da misli, da ne želi da se obrazuje, čita, vježba, uživa, sjedi na konju a ne ispod konja. Baš kao stara narodna poslovica kaže: kakav narod takva vlast, daj čovjeku vlast pa ćeš vidjeti tko je.
Sve privilegije sveli su na skupocjene limuzine kojim se vozikaju po gradu pod pratnjom policije koju btw. plačaju ispod svakog nivoa dok od istih očekuju da stavljaju svoje glave u torbe kako bi od onih koji nikako da naprave pravi izbor u životu, branili njihove samosvjesne egocentrizirane i u jagmi izbirikane guzice.
[~] 